Premda se kazališna ustanova s vlastitim stalnim umjetničkim ansamblom u Dubrovniku osniva tek nakon drugoga svjetskog rata, odnosno oslobođenja zemlje (1944/1945), i neprekidno djeluje do danas, malo koji grad u nas ima tako raznovrsnu povijest teatra, značajnu u širem nacionalnom kontekstu. U tome je osobitost i specifičnost njegova kazališnog života unutar Hrvatske i Jugoslavije. Dubrovnik je imao svoju bogatu i kvalitetnu dramsku književnost, svoje pozornice i kazališne zgrade (uglavnom adaptirane prostore), svoje glumišno ustrojstvo.U starijim vremenima ta samostalna republika bila je sredotočje i dramskoga izričaja i scenskih uprizorenja. I kasnije, u drukčijim društvenim i kulturno-povijesnim korelacijama (XIX – XX.stoljeće), teatar kao pojam i praksa kontinuirano egzistiraju s povremenim pokušajima institucionalnih oblika.

Ako u kratkim obrisima pokušamo naznačiti glavne sastavnice kazališnih zbivanja od XIV. do početka XIX. Stoljeća, ponajprije treba istaknuti prisnu i uzajamnu povezanost dramske kniževnosti, njezinih autora i glumišnoga sustava. Dakako, to se ne odnosi na početne histrionske naznake u srednjem vijeku.

Prema samoj svojoj naravi, kazališni život imao je mijene, razvojne linije, uspone i padove. Od srednjovjekovnih putujućih zabavljača (ioculatores, žongleri i dr.), svjetovnih i skaralnih oblika, plautističkih zasada s kraja XV. i početka XVI. stoljeća  (I.L.Crijević), osvita domaće dramske riječi i njezinih scenskih uprizorenja (Dž. Držić, M. Vetranović, N.Nalješković), preko renesansnog kazališta (M. Držić), baroka (I. Gundulić, J. Palmotić i drugi – mitološki žanr, pastorala, melodrama, tragikomedija), komedija s kraja XVII. stoljeća s odjecima komedije dell´arte, ponašenoga Moliera – tzv. Frančezarija, galantnoga stoljeća, dubrovačka teatarska promišljanja uglavnomsu pratila evropske tijekove. Dakako, u skromnijim oblicima, nerijetko u zakašnjenju, ali i sa značajnim osobitostima. Pogotovu je apogej Držić s poznavanjem recentnih kazališnih pojava razvio svoj samosvojni autorski kazališni izraz.Pri tome je bitna značajka nepostojanje stalnijeg i organiziranjeg glumišnoga ustrojstva. Sve je bilo prepušteno amaterskoj djelatnosti sa socijalnim uvjetovanostima i istaknutijim pojedincima, uz budan nadzor vlasti. Družine raznih znakovitih naziva («Pomet», «Njarnjasi», «Gardzarija», «Od Bidzara» - u Držićevo vrijeme; «Isprazni», «Orlovi», «Smeteni» u Gundulićevo i Palmotićevo doba; «Razborni», «Nedobitni», «Hrabreni» krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća i druge nepobrojane) izvode gotovo svu dramsku produkciju Dubrovnika. I prikazbene okolnosti nisu bile povoljne. Vremenski ograničene većinom na karneval, predstave su se prikazivale do 1682. uglavnom na otvorenim trgovima «prid Dvorom» i čini se na Poljani, po privatnim kućama vlastele i uglednijih građana, u crkvenim prostorima posebice u ranijij fazi, te u zgradi Vijećnice.Ustoličenjem Orsana, prve kazališne dvorane u Dubrovniku, isključivo namjenskoga značaja, s izvedbom Vučistraha  P.Kanavelića, nastupa novo razdoblje. S neprekinutim djelovanjem sve do okupacije Dubrovačke Republike 1806. godine, dubrovački je teatar doživljavao preobrazbe bitne za cjelokupno hrvatsko kazalište. U tome tehnički skromnom prostoru – spominju se stanovite preinake i adaptacije, dok plan radikalnijeg uređenja 1786. nije realiziran – odvijala se raznovrsna scenska aktivnost.

Premda dotično doba nije potpuno istraženo (vidna je i manjkavost dokumentacijskih vrela), bjelodano je da nakon dugotrajnog i sadržajnog djelovanja domaći autentični teatarski izričaj zamire, da bi se krajem prve polovine XVIII. stoljeća gotovo potpuno dokinuo.

Doduše, postoje šture vijesti iz 1775. i 1780. o glumišnicima – našijencima i podrobnije sačuvan zapis o zanimljivom istupu 1793 («Comical Club» - družina M.Sorkočevića, gruški dvorac), ali to ne mijenja temeljnu sliku situacije. Dominiraju talijanske profesionalne  putujuće družine (prva pojava već 1726. godine) očigledno drugorazredne vrijednosti, s repertoarom većinom nepoznatim. Bez obzira na negativne posljedice njihovih nastupa za domaći teatar, ipak im ne treba pridijevati samo pejorativni atribut. U vremenu kada kazališni dobrovoljci očigledno nisu mogli udovoljavati sve većim scenskim zahtjevima, niti su imali prikladne literarne predloške, inozemni su sastavi ipak donosili stanovite odbljeske tadašnjih evropskih teatarskih kretanja.

Ulaskom Francuza u oronuli Dubrovnik 1806. godine teatar u Orsanu ubrzo mijenja svoju funkciju. Pretvoren je u pekaru za vojnu upotrebu, što je konačno sankcionirano 12.svibnja 1808.godine. Time je zanavijek prestao postojati zasigurno najvažniji prostor hrvatskoga glumišta do preporoda i jedna od najznačajnijih pozornica na južnoslavenskome tlu. Ustrojstvom nove uprave, kada se osebujna samostalna državica ukida, francuske su vlasti u duhu prosvjetiteljskih zasada, uz financijalnu i inicijatorsku podršku maršala Marmonta, pristupile gradnji novoga kazališta. Adaptirana je i proširena dvorana Vijećnice, taj simbol samobitnosti Republike, podignuto je gledalište s ložama s oko 500 mjesta. Nazvano Le theatre ducal – Teatro ducale (Kneževsko kazalište), te zamišljeno s pozamašnim planovima djelovanja, i otvoreno s velikom pompom početkom 1809, spalo je na brigu općine sa skromnim novčanim mogućnostima. Pod francuskim pokroviteljstvom bilo je do siječnja 1814; izvodile su se predstave na talijanskom jeziku (prema dosadašnjim istraživanjima od 1809. do 1811), održavale razne akademije, a služilo je i za zabavljačke svrhe. Francuski teatar očigledno bijaše usputna epizoda dubrovačke kazališne povijesti, sagrađen više kao gransenjerski Marmontov hir nego kao sustavna želja za reformom kazališnoga života.

Ta prostorija imala je istu namjenu i u početnim godinama austrijske vladavine, do požara zgrade 1817. godine.
Bečkim kongresom 1815.godine Dubrovnik i formalno-pravno prestade biti samostalna država i ulazi u sklop nove tvorevine, austrijske carevine. To se razdoblje od nešto više od stotinjak godina može po nekim temeljnim označnicama kazališnih zbivanja podijeliti u tri odjeljka:

        Osnovno obilježje prvoga odsječka jest činjenica da se nakon višestoljetna stjecišta dramske riječi i kazališnog života u Dubrovniku sjedište premješta na sjever, u Zagreb, koji se konstituira kao politički i kulturni centar Hrvata. Doduše, Dubrovnik je sa svojim književnim i kulturnim zasadama tijekom XIX. stoljeća, osobito u vrijeme ilirizma, još uvijek u žarištu pažnje, iako zapravo postaje tihi provincijski gradić, koji ubrzo sve više poprima znakove atraktivnoga turističkog mjesta. Teatarska djelatnost od 1823. do 1864. godine odvijala se u uređenom prostoru kuće Vladislava (Vlađa) Gučetića, nazvanom nobile teatro (plemenito kazalište) po nekima i stari teatar. Taj provizorij, sa skromnim tehničkim i gledališnim uvjetima, predano je četrdesetak godina ugošćivao relativno brojne talijanske putujuće družine s dramskim i opernim repertoarom, služio za akademije, plesove i sitna svakodnevna opuštanja. Uz frivolne komedije i melodrame, prikazbe su pružale makar nekakav uvid u evropske novitete. Ipak, i u učmalome Dubrovniku pojavljivali su se i vedriji znaci.

Kazališni amaterizam, koji je prema dosadašnjim istraživanjima bio uz rijetke iznimke još od polovice XVIII. stoljeća sasvim obamro, pojavljuje se kadšto u ovome vremenu (primjerice 1822. i 1830).Postoji i pokoja potvrda o domaćoj dramskoj produkciji. Tako su se prema ne sasvim dokazanim vijestima 1826. odnosno 1827. godine izvodila na hrvatskom jeziku dva komada Luke Stulića, brata pisca poznate Kate Kapuralice.Tijekom hrvatskoga narodnog preporoda, kada se intenziviraju veze između zagrebačkih iliraca i Dubrovčana, djeluje Pijerko Bunić, autor preko trideset sačuvanih dramskih tekstova različitih žanrova. 

Nakon niza pokušaja gradnje novog teatra (već od 1839.godine), prvotno zamišljeno namjesto francuskoga uz stanovite modifikacije, 1.siječnja 1865. otvoreno je četvrto dubrovačko kazalište, prozvano Bundićevo ili Bondino, prema glavnome financijeru i organizatoru.Uz manje restauracije, taj prostor-zgrada služi svojoj svrsi sve do danas. Tim činom nastupa drugačije ustrojstvo dubrovačkoga glumišta i daleko povoljnije tehničke okolnosti.Upravu teatra tvore vlasnici loža i tzv. palketisti, koji prvenstveno očekuju svoj profit. Ti svojevrsni dioničari nameću repertoarnu politiku, pa se i time može objasniti dolazak brojnih talijanskih i opernih družina, naglašenije do kraja XIX.stoljeća, ali i do 1914.godine. Takav vid upravljanja kazalištem ostaje sve do 1943. godine. U tom razdoblju, istini za volju, među iznajmljivačima kazališne dvorane bilo je i kulturnih pojedinaca, koji su iskazivali senzibilitet spram primjerenijim ugošćivanjima. Početni dokaz bilo je značajno gostovanje Narodnoga zemaljskog kazališta iz Zagreba 1875.godine, prvi nastup zagrebačke drame u jednom hrvatskom gradu na Jadranu. Neposredni je odjek tih predstava prva pojava dubrovačkih kazališnih dobrovoljaca 1877.godine. Otada pa sve do 1941. godine, premda sa stanovitim cezurama, s heterogenim i često puta improviziranim repertoarom, nerijetko i bez čvršće organizacijske strukture, dubrovački amateri stalno djeluju i postaju neizostavni dio kazališnog života Grada. Potaknuti sve učestalijim dolaskom putujućih družina iz Srbije (Fotije Iličića 1874. godine, zatim višekratno Protićeve, Jovanovićeve, pa Stojkovićeve, Ćirićeve i Krsmanovićeve) kasnije i profesionalnih kazališta (osječko 1909, 1913. i 1914., zagrebačko 1910. i 1911. godine) postavljaju u širem kontekstu pitanja o možebitnome osnivanju stalne teatarske institucije u Dubrovniku. Dakako, sva ta maštanja ostala su neostvarena, tek s ponekim pomakom. Tako je nakon zapaženijih nastupa Đačkog teatralnog društva 1882.godine pokrenuta akcija za osnivanje stalnoga kazališta za Primorje sa sjedištem u Dubrovniku. Uz intenzivniju djelatnost Hrvatske diletantske kazališne družine (1903-1915) ta se ideja ponovno aktualizira 1906. prigodom boravka Branislava Nušića u Dubrovniku, kada se izvode njegovi komadi. Prema tome naumu, koji je zdušno trebao podržavati i potpomoći istaknuti komediograf, to domicilno dubrovačko kazalište imalo je davati predstave po Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. U slijedu takvih raznovrsnih pokušaja radikalnijeg rješavanja pokrajinskih kazališta u Dalmaciji, I Dubrovnik ugošćuje nekoliko takvih sastava (1907-1914), štoviše formira Narodno dalmatinsko pokrajinsko kazališno društvo 1914. godine, koje zbog nastupajućeg rata nije niti davalo predstave.

Tada i dubrovački dobrovoljci upriličuju neka uprizorenja od šireg značenja (prva izvedba Skupa nakon Držićevog doba, makar i u skraćenoj verziji, 1901; Vojnovićev Ekvinocijo uz sudjelovanje u pripremama samog autora, 1903), a posežu i za složenijim zadacima (Čehov, Moliere).

Kazališni život Dubrovnika između dva svjetska rata (1918-1941) odvijao se u tri temeljna vida: a) djelovanje dubrovačkih dobrovoljaca-amatera, b) gostovanja profesionalnih kazališta iz raznih naših središta i ponekih grupa domaćih i inozemnih, c) stalni nastupi Zetskoga pozorišta ili Narodnog pozorišta Zetske banovine u vremenu kada je Dubrovnik pripadao toj administrativno-upravnoj oblasti (1931-1938). Dubrovački kazalištarci nastavljaju prijašnju tradiciju tek povremenim skromnijim nastupima ( u okviru raznih akademija i priredbi), dakle bez postojanijeg organizacijskog ustrojstva. Sustavnije se okupljaju ubrzo u dvije družine. Prva, pod nazivom Dubrovačka diletantska pozorišna družina, osnovana krajem 1922. godine (nastupi od početka 1923.godine), kontinuirano djeluje do 1926 (bez podrobnijih navoda spominje se još jednom i krajem 1927), u kratkom vremenskom odsječku razvivši opsežnu djelatnost. Na čelu s doajenom dubrovačkoga amaterizma Ilijom Nardellijem i uz svestranu aktivnost mlade i školovane Božene Begović. Taj sastav posebice je njegovao domaću dramu. Kao repertoarni kuriozum može se navesti izvedba prvog isključivo «dubrovačkog» Shakespearea  (Na tri kralja – Bogojavljenska noć, 1925). Druga grupa, Dubrovačko kazališno društvo, s neprekidnim djelovanjem od kraja 1924. do 1941.godine (uz veću stanku između 1936. i 1940), koja je okupila dobrovoljce i iz prve, s gotovo poluprofesionalnim obilježjem, utisnula je bitan biljeg autentičnom dubrovačkom glumištu. Premda je u repertoarnom odabiru bilo i vrludanja i vidnih oscilacija u kvaliteti predstava, ovo društvo sveukupnim radom pobuđuje uvažavanje. Posebice se istaklo uprizorenjima djela I.Vojnovića, koji je bio i počasni predsjednik dotičnoga društva, i ponekog komada iz dramske baštine. Uz redovito predstavljanje u Dubrovniku, gostovalo je u više navrata u raznim mjestima (Herceg-Novi, Kotor, Cetinje, Mostar, Makarska, Split).

Najzapaženiji oblik i u publike i u kritike, svojevrsno otkriće, imao je nastup s Ekvinocijem u Zagrebu i Sarajevu 1936. godine. U njegovu sastavu bilo je nekoliko istaknutijih glumaca koji su ostavili dubljega traga u kazališnom životu Dubrovnika, djelujući poslije i u profesionalnim kazališnim tijelima i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Raspre o organiziranju festivala začinju se ozbiljnije 1928.godine, u povodu tristote godišnjice praizvedbe Gundulićeve Dubravke , upravo s izborom iz dramske baštine; Hrvatsko narodno kazalište u povodu Svjetskog kongresa PEN-kluba 1933. izvodi navedenu pastoralu uz neponovljivi ugođaj; Marko Fotez 1939.godine promišlja postaviti sa zagrebačkom dramom Držićevu komediju Dundo Maroje na Gundulićevoj poljani; iste godine pred katedralom u sklopu minifestivala predočuje se Hofmannsthalov  Čovjek (Jedermann) u organizaciji dubrovačkih amatera (Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca), dok ljeti 1940. Dubrovačko kazališno društvo više puta nastupa u atriju palače Sponza. Sva ta nastojanja i zamisli prekinuti su u doba ratnih zbivanja, kada nastupaju drugačije prilike. Time se i dubrovački kazališni vremeplov našao nakon stoljetnih zbivanja i tradicije pred novim, profesionalnim organizacijskim zahtjevima.

                                                                                                                                                                                    M. F.

HRVATSKO DRŽAVNO KAZALIŠTE ZA PRIMORJE, DUBROVNIK

Osnivanje Hrvatskoga državnog kazališta za Primorje 1942.godine i njegovo kratkotrajno predstavljačko djelovanje (svibanj 1943. i srpanj-kolovoz 1944) u Dubrovniku posljedica je novonastalih političkih prilika u uvjetima okupacije i tadašnjega statusa splitskoga kazališta. Talijanske su okupatorske vlasti, naime, zabranile opstojnost i djelovanje hrvatskih ustanova u Splitu, pa je tako i rad Hrvatskoga narodnog kazališta bio onemogućen naredbom od 31.srpnja 1941.godine. Uprava i cjelokupno članstvo morali su preseliti u Zagreb i tu prema odredbi ostati na okupu. Već tada pomišljalo se na Dubrovnik kao na mjesto daljnjega djelovanja drame, što je konačno, odlukom od 17.lipnja 1942. godine, bilo i potvrđeno (opera, balet i orkestar bili su dodijeljeni sarajevskom kazalištu). Kako je za početak rada bilo osnovno i sporno pitanje izvlaštenja zgrade od privatnih vlasnika, otvaranje novoga kazališta stalno se odgađalo.
Nakon niza nesporazuma konačno je zgrada Bundićeva kazališta (kadšto Bondin teatar; ti se nazivi tada posljednji put službeno upotrebljavaju) početkom 1943. prestala biti vlasništvom utjecajnih pojedinaca, koji su još od prvih dana 1865.godine nerijetko vodili jednostranu kazališnu politiku. Prije redovita djelovanja trebalo je pristupiti najnužnijim popravcima i adaptacijama u kazališnoj zgradi, koja je bila u derutnome stanju. I talijanske vojne vlasti nastojale su omesti otvaranje i rad ove ustanove, favorizirajući talijanska kulturna društva (takvih i slične vrste bilo je tada u Dubrovniku  čak 18). U međuvremenu je u Zagrebu djelovala uprava i administracija te glumačko osoblje novooformljenog teatra. Zacrtan je repertoar i vršeni su prvi pokusi. U veljači i ožujku 1943.godine cjelokupni sastav premjestio se u novo sjedište. Kazalište je otvoreno 01.svibnja Držićevom komedijom Dundo Maroje.  Tako je Dubrovnik u svojoj bogatoj kazališnoj povijesti prvi put dobio profesionalni ansambl, i to u specijalnim uvjetima ratne atmosfere.

To je kazališno tijelo, dakle, isključivi rezultat spleta političkih okolnosti, kada se nasilno dokida jedan drugi teatar, a ne organski rast autentičnoga dubrovačkog glumišta. Tim više što istovremeno i nadalje djeluje, makar sporadično, i Dubrovačko kazališno društvo (osnovano 1924. godine) i što njegovi istaknutiji pojedinci, afirmirani u međuraću, postaju nešto kasnije, nakon preispitivanja glumačkoga dometa, članovi novog kazališta. Kazališno osoblje bilo je većinom iz splitskoga kazališta, a angažirani su i glumišni djelatnici iz drugih teatara i nekolicina dubrovačkih amatera.

Brojnost sastava, dotadašnja umjetnička dokazanost i niz osoba u raznim sredinama (Split i drugdje) bili su poprilično jamstvo da se ovo kazalište može upustiti i u ambicioznije projekte. Promotrimo li repertoar, sudionike izvedbi i tadašnje novinske odjeke (izrijekom one koji nisu imali primjesak ideologijske indoktriniranosti!), može se zaključiti da je Hrvatsko narodno kazalište za Primorje ostvarilo nekoliko uspješnih uprizorenja, iako vlastita stila i umjetničke posebnosti u radu toga teatra nije bilo. No, i u takvu električnome sustavu, razapetom između pretencioznih zamisli i podilaženja široj publici, mogu se ustvrditi neke osobitosti. Od 19 djela, izvođenih u relativno kratkom vremenskome intervalu s prekidima, 6 je pripadalo domaćim autorima, a 13 inozemnim. Uvidom u cjelokupni repertoarni odabirbjelodano je da se nisu pravili ustupci propagandi tadašnjega režima niti fašističkim vlastima, koje su, štoviše, za svoju vojsku kadšto priređivale posebne priredbe. Zadnja predstava u matičnome središtu održana je 9.srpnja 1944, ali je kazalište nastavilo i dalje radom pripremajući se za slijedeću sezonu.

To je uostalom već vrijeme kada su jedinice NOV-a bile nadomak Dubrovniku i kada je partizanska družina uspješno nastupala na oslobođenom teritoriju širega dubrovačkoga područja. Vidan doprinos njezinoj početnoj djelatnosti dali su i članovi Hrvatskoga državnog kazališta za Primorje (Asja Vuković-Kisić, Tomislav Anić, Karlo Bulić i Jakov Jukić), koji su joj se priključili već početkom lipnja 1944.godine. Oslobođenjem Dubrovnika i drugih priobalnih krajeva dio glumačkoga osoblja pridružio se, uz neke od gore navedenih i ranije. Kazalištu narodnog oslobođenja Dalmacije, koje se ubrzo pretvara u Dramu Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu.

KAZALIŠTE MARINA DRŽIĆA, DUBROVNIK          1944-1980/1981-1990

     Djelovanje Kazališta Marina Držića u devetom desetljeću 20.stoljeća obilježava neuspjelo udruživanje s Dubrovačkim ljetnim igrama i Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, te restauracija unutrašnjosti kazališne zgrade. Do navedenog udruživanja triju dotad samostalnih tijela, pod krovnim nazivom Festival Dubrovnik, dolazi 1985, a do razdruživanja i ponovnog samostalnog opstojanja 1992. Ravnateljem kazališta do udruživanja bio je Mario Cvitan, a kad ono djeluje kao zasebna organizacijska jedinica unutar Festivala Dubrovnik, kraće vrijeme je to Boro Radojčić, a zatim redatelj Marin Carić. Temeljito pak restauriranje interijera kazališta obavljeno je od 1985. do 1987. godine. U tom vremenu kazališne predstave igrale su se u dvorani Doma sindikata Ivan Morđin Crni.

Repertoar Kazališta Marina Držića sastavljen je i u ovih deset godina s težnjom, da se udovolji raznovrsnom ukusu nevelikog broja potencijalnih gledatelja samoga Grada, kao i okolnih mjesta u južnoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u kojima kazalište gostuje, ali i s težnjom, da se u duhu već odavno uspostavljenje tradicije uprizoruju dramska ostvarenja starih dubrovačkih i njima zavičajno, životopisno ili tematsko i jezično bliskih autora, kao što su Marin Držić, Marin Tudišić (Tudizić, Tudišević) i Vlaho Stulli, odnosno Petar Kanavelović i Kleme Grubišić, i da se ujedno uvježbavaju djela pogodna za izvođenje na ljetnim igrama na kojima je Kazalište Marina Držića gotovo redoviti i obvezatni sudionik.

Kao i u prethodnim godinama profesionalna razina i kvaliteta predstava održava se i dalje unatoč stanovitih organizacijskih poteškoća i kriza, stalnim gostovanjima vrsnih redatelja iz većih kazališnih središta tadašnje Jugoslavije, posebice iz Zagreba. Od zagrebačkih redatelja tako, između ostalih, u dubrovačkom kazalištu rade Vlado Habunek, Tomislav Durbešić, Miro Međimorec, Tomislav Radić, Petar Selem, Paolo Magelli, Ivica Boban, Želimir Orešković i Joško Juvančić. Glumački pak ansambl, predvođen dugogodišnjim i već legendarnim prvacima dubrovačkih pozornica Mišom Martinovićem i Milkom Podrug-Kokotović, podliježe neminovnim kadrovskim promjenama. U mirovinu odlaze dotadašnje uzdanice brojnih predstava Žuža Egrenyi, Desa Begović, Vinko Prizmić i Mato Ergović, a namjesto njih angažiraju se prinove, uglavnom s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, koje se postupno uključuju u igru i izraz ansambla, te pojedinačno dokazuju.

                                                                                                                                                                               B.H.